Srijeda , Novembar 22 2017
Naslovnica / AKTUELNO / Ko je kriv?

Ko je kriv?

U prvoj utakmici osmine finala Lige prvaka Paris Saint-Germain je deklasirao Barcelonu s 4:0. Iznenađujući rezultat koji po mnogima i nije toliko iznenađujući jer već neko vrijeme se jasno vidi da Barçina igra ne štima kao pretprošle godine kada je ekipa Luisa Enriquea osvojila trostruku krunu učinivši Blaugranu tako prvim klubom u Evropi s dva takva poduhvata u svojoj historiji.

Većina navijača Barcelone je već neko vrijeme uzela na zub upravo trenera Enriquea, stoga ne čudi kako su nakon poraza na Parku prinčeva najbrojniji bili oni koji su zbog debakla pod autobus upravo gurnuli trenera iz Asturije. Jasno je kao dan da trener ekipe koja izgubi 4:0 nešto nije uradio dobro, no baš zbog tako visokog poraza se treba zapitati da li je rezultatska katastrofa na semaforu isključivo krivica trenera. Da li je moguće da zbog samo jednog kotačića zariba cijela mašina, ili su pak podmazivanje, možda čak i generalni remont, potrebni i drugim dijelovima mašine!?

Najčešće se moglo čuti i pročitati da je Enrique izgubio taktičku bitku i da nije motivirao igrače. PSG je odigrao jednu od najboljih utakmica u klupskoj povijesti, no dojma sam da Barça susret nije izgubila u nogama nego u glavi. Da li su nakon višegodišnje dominacije protiv francusko-katarskog kluba Barcelonine zvijezde pomislile “lahko ćemo i ovaj put”? Da li im je trener pojasnio značaj ove utakmice na putu do šeste titule prvaka Starog kontinenta? Da li ih je upozorio na trenera protivničke ekipe koji je protiv Barçe osvojio samo jednu pobjedu iz 23 pokušaja, ali koji uprkos tome izuzetno dobro poznaje Blaugranu? Da li ih je upozorio na sjajnu golgetersku formu Cavanija ili rastrčanost protivničke sredine terena?

Izgledno je da je Enrique pao na ispitu motiviranja igrača, no nakon onakvih 90 minuta sasvim razumno je zapitati se: koliko su u svemu zabrljali igrači? Ipak su oni ti koji šutaju loptu po terenu, koji nisu mogli spojiti nekoliko tačnih dodavanja zaredom, koji nisu potrčali za svojim protivnicima u najodsutnijim trenucima utakmice kada su oni nesmetano grabili po 60-70 metara i izbijali sami ispred Ter Stegena. Trener svakako mora motivirati igrače, ali pored vanjskog motiva igrači bi u svakoj utakmici, naročito jednoj poput gostovanja u Parizu, trebali imati i lični unutarnji motiv. Zapravo ne trebali, nego morali! Jednom profesionalcu valjda ne treba stručni štab kako bi mu uoči svake utakmice objašnjavao da trudom, voljom i borbenošću treba zaraditi basnoslovnu (preveliku) plaću koja mu liježe na bankovni račun. Jedan profesionalac bi valjda trebao imati obraza i inata zbog kojih neće dozvoliti da se neko poigrava s njime, da mu oduzima loptu kao bebi zvečku i da ga ponižava kao otirač za noge. Pogotovo ne igrač koji pretendira da osvoji Zlatnu loptu, bude najbolji igrač svijeta na svojoj poziciji i slično. A baš tako nemoćno su izgledali oni od kojih se najviše očekuje, oni čiji su bankovni računi nakon svake tekme i sezone najdeblji.

Svakom klubu je zbog neuspjeha najlakše smijeniti trenera. Čak i prije poraza u Parizu bilo je 99% jasno da Luis Enrique neće ostati u Barceloni po isteku sezone – niti je on želio potpisati novi ugovor niti je klub insistirao na tome. Nakon Pariza je ta vjerovatnoća porasla samo za 1%. No kada kažemo da je Barça izgubila 4:0, pored fijaska na Parku prinčeva ne možemo da se ne sjetimo sličnog poraza od Bayerna 2013. godine. Tada na klupi Barcelone nije bilo Luisa Enriquea, ali na terenu jesu i tada bili Messi, Iniesta, Busquets, Piqué i Alba. Petorka koja je u međuvremenu dobila nekoliko povišica, a kojoj očito nije strano da s vremena na vrijeme svojom letargijom posrami svoje navijače. Petorka koja se očito smatra nezamjenjivom i koja bez obzira na uspjehe ili neuspjehe kluba hladno pretendira na povišice plaće, jer to jednostavno tako ide. Dok jedni završe s otkazom u džepu, neki drugi završe s povišicom. Da se razumijemo, nisu samo njih petorica krivi za poraz, krivi su svi, “od predsjednika do portira”, ali ne smiju se lideri ekipe kao što su Messi, Iniesta, Busquets ili Piqué kriti iza “dežurnih krivaca” poput Neymara, Sergija Roberta i Andre Gomesa, jer što je slava veća u pobjedama, to je krivica veća u porazima.

Želi li Barcelona dogodine ponovo pretendirati na evropski vrh, promjena trenera neće biti dovoljna. Nešto će se morati promijeniti i u glavama najvećih zvijezda koje su uspjele odigrati gore i od “dežurnih krivaca”, ali i u glavama foteljaša koji vuku konce u klubu. Ako su se jednom izvukli žrtvujući Andonija Zubizarretu kao sportskog direktora, ne mora značiti da će se opet izvući ovaj put žrtvujući trenera. Tim više što su svojom škrtošću i nestručnošću baš nakon udaljavanja iz kluba čovjeka koji je doveo igrače poput Suareza, Ter Stegena ili Rakitića upravo oni kreirali rupe u timu dovođenjem nekvalitetnih igrača, ili još bolje, nedovođenjem nikoga.

NAPOMENA: Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uređivačku politiku Barçe BiH

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *